PODUZETNIŠTVO NA GRANICI IZMEĐU UTOPIJE I REALNOSTI
Nakon kratke vožnje vijugavom cestom pred nama se ukazala široka dolina s nizom brežuljaka prekrivenih šumama, maslinicima i vinogradima, dok su prelijepe toskanske kuće i vile razbacane po dalekim obroncima. Dakle, tu smo. To je Loppiano, poduzetničkoduhovni gradić fokolarinskog pokreta CITTADELLA LOPPIANO LOPPIANO. Loppiano je mjesto skriveno među toskanskim brežuljcima, 30 km južno od Firence. Došli smo tu u rano poslijepodne, ne znajući točno što nas očekuje. Paolo, naš domaćin, dočekao nas je na skuteru kraj naplatnih kućica. Očekivali smo nekog mladca koji će nas otpratiti skuterom do recepcije, ali dočekao nas je čili 70-godišnjak rekavši da će nam on osobno biti na raspolaganju puna dva dana. Tek kasnije saznali smo da je Paolo proveo životni vijek kao novinar u Rimu i da sve o Loppianu ima u malom prstu. Nakon kratke vožnje vijugavom cestom pred nama se ukazala široka dolina s nizom brežuljaka prekrivenih šumama, maslinicima i vinogradima, dok su prelijepe toskanske kuće i vile razbacane po dalekim obroncima. Dakle, tu smo. To je Loppiano, poduzetničko-duhovni gradić fokolarinskog pokreta. Često smo slušali priče o njemu, ali uvijek je ostajao pomalo misteriozan, pomalo nejasan. No ipak, ako ljudi okupljeni oko njega rade za Ferrari, ako se bave umjetnom inteligencijom, ako proizvode vrhunska vina, mora tu biti neka kvaka. Sjedimo u baru ispred Auditorija, modernističke građevine i središnje točke gradića. Paolo nam čita program. Ovo, pa ono, pa idemo tamo, pa idemo ovamo, pa susret s tim i tim, pa večera s onim… Da, rekli smo da želimo vidjeti što više u dva dana, ali ipak ljudi smo, nismo roboti. Gledamo program i nastojimo ga isjeckati i razvodniti, a opet da ne uvrijedimo Paola. Na naše iznenađenje Paolu osmijeh ne silazi s lica dok mi izbacujemo točku po točku njegova programa. Konačno se usuglasimo i odlučimo da ćemo svaki dan imati po tri posjeta, razgovora ili susreta. Stoga krećemo ka Sveučilišnom Institutu Sofija (Istituto Universitario Sophia), intelektualnom središtu gradića, gdje studenti iz cijeloga svijeta uče kako povezati ekonomiju, menadžment i društvenu dobrobit. Dočekao nas je prof. Bernhard Callebaut, belgijski profesor sociologije, koji je slikoviti Brugge sa sjevera Europe zamijenio za profesorsku karijeru među toskanskim brežuljcima. Berni, kako želi da ga zovemo, neumorno odgovara na naša pitanja, priča o povijesti pokreta, o tome kako se rodila ideja o strateškom povezivanju ekonomije, poduzetništva i društvene dobrobiti. Ideja je nastala dok je Chiara Lubich, inicijatorica pokreta, 1991. godine slijetala zrakoplovom u San Paolo. Chiara je ostala osupnuta nevjerojatnim prizorima mnoštva luksuznih nebodera kojima su se doslovce pred balkonima prostirale tisuće baraka siromašnih Brazilaca, formirajući beskrajne favele. Gledajući na multimedijalnoj izložbi fotografije s tog leta pitali smo se kakav je to osjećaj ujutro se probuditi, izići na terasu luksuznog stana s bazenom i potom doslovce preko ograde gledati mnoštvo siromašnih ljudi koji jedva spajaju kraj s krajem. Te iste godine u Chiari se rodila intuicija da treba na neki način reagirati. Odbacujući ideju pomaganja, filantropije i sličnih već isprobanih stvari, Chiara je željela uspostaviti ekonomski model u kojem će ljudi s margina biti uključeni u proizvodne tokove na konstruktivniji način. Već za kratko vrijeme odazvali su se vlasnici više od 900 tvrtki, ponajviše iz Brazila, potom iz Italije i drugih zemalja. Svi oni su izrazili spremnost da razviju model onoga što se danas naziva ekonomija zajedništva. Da, rekli smo da želimo vidjeti što više u dva dana, ali ipak ljudi smo, nismo roboti. Gledamo program i nastojimo ga isjeckati i razvodniti, a opet da ne uvrijedimo Paola. Na naše iznenađenje Paolu osmijeh ne silazi s lica dok mi izbacujemo točku po točku njegova programa. Konačno se usuglasimo i odlučimo da ćemo svaki dan imati po tri posjeta, razgovora ili susreta.
Što je ekonomija zajedništva?
Da bismo to saznali odlučili smo porazgovarati s Liviom Bertolom, talijanskim poduzetnikom koji je firmu osnovanu 1946. godine naslijedio od oca i uspješno podigao. Tako smo otišli na drugi kraj Italije, u mali podalpski gradić Marene u pokrajini Cuneo. Odmah po dolasku u Marene uočili smo veliku proizvodnu halu u kojoj se, između ostalog, proizvode vijci za Ferrarijeve felge i niz kromiranih proizvoda za druga vozila, poput BMW motorkotača R18. Dočekao nas je Liviov sin Paolo, a uskoro se pridružio i sam Livio, predsjednik uprave poduzeća te ujedno i predsjednik strukovne udruge AIPEC koja okuplja poduzetnike, radnike i ostale zainteresirane strane povezane s tvrtkama baziranih na ekonomiji zajedništva. Slušajući Livia neizbježno se nameću asocijacije na Edvarda Kardelja i radničko samoupravljanje. Stoga znatiželjno pitamo Livia kako to da on, privatni poduzetnik, kršćanin i kapitalist, vodi svoju obiteljsku tvrtku na načelima radničkog participiranja u upravljanju tvrtkom. Naime, u njegovoj tvrtki radnici, suradnici i službenici, dakle svi, kontinuirano se potiču da daju svoja mišljenja i prijedloge glede vođenja i razvoja tvrtke te se redovito obavještavaju o odlukama i pravcima djelovanja tvrtke. Koji je zapravo smisao ekonomije zajedništva i zašto je toliki broj poduzetnika odlučio uključiti radnike u procese upravljanja tvrtkom, a pogotovo danas kad je poslovanje iznimno kompleksno i često se balansira na žici između uspjeha i propasti? Livio kaže da nije uvijek lako, ali da se isplati. Ekonomija zajedništva podrazumijeva uvažavanje svakog čovjeka, kvalitetne međuljudske odnose, rađenje stvari sa srcem. “Meni je poduzetništvo u krvi i ako neću riskirati kakav sam ja poduzetnik?”, govori Livio. Njegova tvrtka, kao i mnoge druge bazirane na ekonomiji zajedništva, dobit dijeli na tri dijela: jedan ide za unapređenje tehnologije i inovacije, drugi ide za poboljšanje života uposlenika kroz razne tečajeve, podizanje sigurnosti i zaštitu okoliša, a treći dio ide odabranim organizacijama koje provode ekonomske projekte u manje razvijenim dijelovima svijeta. Priča nam kako je na početku pandemije, u jeku prvog lockdowna, dobio upit za novi posao. Unatoč potpunoj blokadi poslovnih procesa u cijeloj Europi, odlučio je podignuti kredit, zaposliti nove radnike i pokrenuti novu liniju proizvodnje. Radnike je odabrao prema kriterijima sposobnosti, ali je isto tako želio dati priliku ljudima s margina te je tako zaposlio dvojicu mladih inženjera, jednog iz Albe, a drugog iz Marena. Nama pojam “mladi školovani inženjer” nije zazvučao kao baš netko s margina. Međutim, Livio objašnjava svoju logiku. Ako mlad čovjek uloži veliki trud u školovanje i potom diplomira upravo u trenutku kad izbije pandemija, taj čovjek se nalazi u vrlo nezahvalnoj situaciji. Dakle, u tome momentu on je na marginama. Otprilike u isto vrijeme Liviju su pred vrata tvornice došla dvojica Senegalaca, jedni od onih koji gumenjacima ilegalno prelaze u Italiju. Željeli su raditi. Nakon kraćeg premišljanja Livio ih je odlučio primiti te im je pomogao srediti dokumente, našao im smještaj i dao posao. Obilazeći pogone dolazimo do jednog od dvojice Senegalca, Youssoua, koji je u međuvremenu postao nadglednik procesa pakiranja. Youssou vješto stišće gumbe na komandnoj ploči, prati brojke na ekranu i istovremeno sklapa golemu kartonsku kutiju. Iznenađuje nas brzina i efikasnost kojom radnici rade. Dok kratko s nama razmjenjuju nekoliko riječi, dvije sredovječne žene, Anna i Assunta, Talijanke iz okolice Marena, nastavljaju sa svojim poslom ne gubeći ni sekunde. Linije rade 24 sata dnevno. Čini se da kod Livija sintagma “tvornice radnicima” besprijekorno funkcionira.
EKONOMIJA ZAJEDNIŠTVA
Svjetsko gospodarstvo nalazi se u previranju: proces globalizacije otvara lijepe poslovne prilike, no s druge strane svjedočimo pretvaranju svijeta u divovski supermarket u kojem se ljudski odnosi često svode isključivo na ekonomsku računicu, što u konačnici rezultira sukobima, napetostima i nestabilnošću. Ekonomija zajedništva međunarodni je pokret koji okuplja poduzetnike, radnike, direktore, potrošače, štediše, znanstvenike, ekonomiste, siromašne i imućne građane, pojedince i obitelji, a pokrenula ga je Chiara Lubich 1991. u Sao Paulo u Brazilu. Cilj pokreta je potpomoći razvoj tvrtki koje osjećaju potrebu reagiranja na društvene nepravde, a sve kako bi pridonijeli izgradnji gospodarskog sustava i ljudskog društva utemeljenog na zajedništvu. Ekonomija zajedništva je u dijalogu sa svime što je dobro u današnjem svijetu, bez obzira na ideološki predznak. U Ekonomiji zajedništva poduzetnici, radnici i njihovi poslovni partneri nadahnjuju se načelima ukorijenjenima u kulturi različitoj od one koja prevladava u mainstream ekonomiji. Ovu kulturu možemo definirati kao “kulturu davanja” i ona je svojevrsna antiteza “kulturi posjedovanja”. Važno je naglasiti da se kultura davanja jako razlikuje od klasične ideje filantropije ili pomaganja “siromašnima”, koje u svom temelju često znaju biti problematične. Postoji davanje koje je kontaminirano željom da se ima moć nad drugom osobom, davanje motivirano željom za isticanjem ili pak davanje iza kojeg se skrivaju neki drugi interesi. Kultura davanja pak podrazumijeva onu vrstu davanja kojom se otvaramo drugoj osobi poštujući njeno dostojanstvo. Ono slijedi logiku “dajte i dat će vam se”, načelo koje kršćani pronalaze u biblijskim učenjima, a budisti pak u konceptu karme. To “dat će vam se” može se poslovnom čovjeku očitovati kroz uspješan poslovnih pothvat, neočekivani financijski dobitak, neko inovativno rješenje ili pak kao ideja za novi uspješan proizvod, ili pak kroz rješavanje osobnih ili obiteljskih problema. Promjena životnog stava često pridonosi i boljem zdravlju i općem osjećaju zadovoljstva. Svakako treba imati na umu da je ekonomija zajedništva dugoročni projekt, a ne čarobni štapić za brzo rješavanje problema! Postoje dvije velike skupine poduzetnika koji prakticiraju ekonomiju zajedništva. Prva skupina su oni koji aktivno prakticiraju načela ekonomije zajedništva, a druga su oni koji se nadahnjuju njome u pojedinim aspektima, ali formalno nisu članovi pokreta. Za one poduzetnike koji su u potpunosti organizirali svoje poslovanje oko ideje ekonomije zajedništva temeljno načelo je da se godišnja dobit dijeli na tri dijela: – za razvoj vlastitog poslovanja – za formaciju u duhu kulture zajedništva unutar i izvan tvrtke – za pomoć ljudima u potrebi unutar i izvan tvrtke Poduzeća uključena u ekonomiju zajedništva usmjeravaju dobit za ciljeve ekonomije zajedništva, bilo unutar vlastite tvrtke, bilo u suradnji s drugima. Radnici tvornicu osjećaju kao svoju, što se vidi iz urednosti, učinkovitosti, mnoštvu kvalitetnih proizvoda koji pred našim očima izlaze blistavo kromirani prije nego što ih Youssou otpremi u BMW. Livio ima veliko povjerenje u svoje radnike. Pitamo Livija kako to uspijeva, čini nam se prejednostavno: uključiš radnike u odlučivanje, pošteno ih platiš i firma cvjeta. Nije li to ipak malo naivno? Livio pokušava primjerima dočarati ekonomiju zajedništva. Kaže da nipošto nije jednostavno upravljati tvornicom na taj način. Potrebno je imati jasne ideje, jasne ciljeve, ali isto tako biti vrlo fleksibilan. Jedan od ključeva uspjeha je to da je u ekonomiji zajedništva čovjek u središtu. Čovjek s imenom i prezimenom: Anna, Assunta, Marco, Youssou, Paolo, Caterina… Anna je Talijanka iz susjedstva, ima ta i ta znanja, sposobna je to i to, njena situacija je takva i takva. Youssou je pak u totalno drugačijoj situaciji. On je tek došao u Italiju, ne zna jezik, ali je odlučan izgraditi novi život te je snažno motiviran da nađe posao. Mladi inženjer iz Albe se školovao na prestižnom učilištu, ima veliko tehničko znanje, ali potrebno je da mu netko omogući prvi korak u karijeri. Dakle, u središtu ekonomije zajedništva je snažan HR odjel. Već pri odabiru radnika stvari se postave jasno, zna se što nudi i traži firma, zna se što nude i traže radnici. Ima li problema, pitamo Livija. Koliko hoćete, odgovara. Svaki dan je drugačiji, situacija na tržištu se mijenja, konkurencija ne spava. Međutim, i Livio i njegova djeca – Paolo, Marco i Caterina – odgovorni za upravljanje, administraciju i financije, skloni su izazovima. Složene situacije su njihova hrana, uživaju u njima. Ponosni su spoznajom da je njihova tvrtka inkubator novih rješenja, mjesto prosperiteta, mjesto gdje mnogi mogu započeti novi život, jednom kad im se pruži prilika. Odlazimo iz tvornice noseći sa sobom tri vijka za Ferrarijeve felge, svježe kromirana. Uistinu nismo očekivali da ćemo iz tvornice bazirane na pomalo utopijskom konceptu ekonomije zajedništva otići sa svježe proizvedenim komadom Ferrarija! Katolički poduzetnik, radničko upravljanje, samohrane majke, Senegalci, BMW, Ferrari… Previše toga odjednom, stoga odlazimo u obližnju tavernu nešto pojesti i posložiti dojmove prije nego što se vratimo našem vodiču Paolu. Poduzetnički centar Lionello Bonfanti Drugi dan je započeo s posjetom Poduzetničkom centru Lionello Bonfanti. Čim se zakorači unutra vidi se da je sve tip-top. Display pokazuje koliko je energije samoodržavajući sustav proizveo, a koliko potrošio taj dan. Čekajući Rebecu, voditeljicu centra, gledamo koje sve tvrtke ekonomije zajedništva ovdje imaju urede. Ima svega: i građevinskih tvrtki, i IT sektora, umjetne inteligencije, proizvođača prozora, uslužnih djelatnosti… Rebeca nas vodi kroz konferencijske dvorane, pokazuje nam Coworking space koji se uskoro otvara, a pritom prolazimo pored poliklinike Risana u kojoj rade liječnici raznih specijalizacija, između ostalog dentalne medicine, fizioterapije i gerijatrijske neurologije, s nutricionistom, oftalmologom, osteopatom i psihologom. Svi uposleni slijede viziju medicine utemeljene na ljudskom dostojanstvu kombinirane s najnovijim medicinskim dostignućima. Naš vodič pojašnjava da se pregledi i konzultacije obavljaju u skladu s načelima. solidarnosti, reciprociteta i poštovanja osobe, a ambijent, po onome što smo vidjeli tijekom našeg kratkog boravka, odiše mirom, stručnošću i povjerenjem. Polikliniku je 2008. osnovalo devet liječnika-zadrugara. Posebna pažnja posvećuje se edukaciji osoblja i suradnika, njih oko 25 trenutačno, na temu održivosti i građanske ekonomije. Nastavljamo do multimedijalne izložbe koja prikazuje povijest, sadašnjost te nadasve budućnost ekonomije zajedništva. Izložba je vrlo poučna te zorno prikazuje načela ekonomije zajedništva. Od vjerne rekonstrukcije jedne od baraka u favelama s pogledom na luksuzne nebodere, preko grafičkih ekonomskih pokazatelja učinkovitosti ekonomije zajedništva, pa do takozvanog “Zavežljaja”, odnosno prostorije koja služi kao razmjenjivaonica suvišnih stvari, gdje svi stanovnici gradića, ali i ostali, mogu donijeti što im ne treba u kući i pritom uzeti nešto što im pak treba. Time se štede resursi, čuva priroda, o dobrobiti za kućni budžet da i ne pričamo. Razmjenjivaonica je posebno zgodna za studente koji dolaze studirati u Loppiano, jer većinu stvari koja im treba za jedan ili dva semestra mogu tu nabaviti besplatno i potom kad odu na isto mjesto vrate stvari za one koji dolaze poslije njih. Solidarnost je ponekad uistinu vrlo jednostavna, samo treba poduzeti prvi korak i stvoriti odgovarajući okvir! Nakon ručka posjetili smo Darija, voditelja farme Fattoria Loppiano, koja se bavi agroturizmom te proizvodnjom kvalitetnog organskog vina i ulja. Raspolažu s 80 hektara vinograda, maslinika i oranica rasutih po dolini, ispresijecanih povremeno s 95 hektara šuma kako bi se podržavala prirodna bioraznolikost. Dario je u mirovini, no kao poduzetniku s brojnim realiziranim projektima bilo mu je teško stati na mjestu te je odlučio pripomoći savjetom i iskustvom u reorganizaciji zadruge. Zadruga ima oko 3900 članova koji je podržavaju iz različitih pobuda, a nedavno su joj se pridružila i četiri radnika, od kojih trojica traktoristi i jedan administrator. Svatko od njih četvorice je uložio po 2000 eura, ta sredstva su odmah upotrijebljena za obnovu cisterni za vino, a oni su postali zadrugari u proporcionalnom omjeru. U Italiji je zadrugarstvo kvalitetno regulirano zakonima, uostalom kao i u većini zapadnoeuropskih zemalja, tako da zadruge cvjetaju. Trenutačno Italija ima više od 59.000 zadruga s oko 1,200.000 zaposlenih, a zadruge ostvaruju za nas Hrvate nevjerojatnih 8% BDP-a te su središte inovativnih poslovnih ideja. Na odlasku iz Loppiana naš pratitelj Paolo, koji je u međuvremenu postao i prijatelj, dao nam je jednu od mnoštva knjiga o ekonomiji zajedništva iz njihove knjižare te naglasio da su vrata njihova poduzetničkog inkubatora otvorena za sve poduzetnike sklone inovacijama i da smo uvijek dobrodošli.
AIPEC – ASSOCIAZIONE ITALIANA IMPRENDITORI PER UN’ECONOMIA DI COMUNIONE (TALIJANSKA UDRUGA PODUZETNIKA ZA EKONOMIJU ZAJEDNIŠTVA) Zajedno s još sedmoricom poduzetnika, Livio Bertola je osnovao AIPEC (Associazione Italiana Imprenditori per un’Economia di Comunione – Talijanska udruga poduzet – nika za ekonomiju zajedništva). Članstvo udruge je vrlo raznovrsno – od ribara i postolara do direktora i vlasnika tvrtki koje zapošljavaju više od 1000 radnika. Ciljevi udruge su: – poticanje dijaloga među poduzetnicima kroz razmjenu ideja, projekata, potreba i poteškoća – stvaranje ozračja u kojem poduzetnici mogu osjetiti bla – godati “kulture davanja”, bilo da dijele ili primaju savjete, stručna znanja, kontakte, hobije ili interese – primjena uspješnih poslovnih rješenja koja uvećavaju dobit te pridonose financijskom i ljudskom potencijalu tvrtke, imajući uvijek u vidu dobro i lokalne i šire društvene zajednice Sve u svemu, filozofija udruge je pomalo neuobičajena. Njeni članovi, nakon što su uspješno podigli svoje firme, postavili su si pitanje kako na kreativan način pridonijeti društvu upravo u svojstvu poduzetnika. Poduzetnici su ona kategorija društva koja ima viziju, ne boji se rizika, ima praktična znanja realizirati vlastite ideje i spremna je dje – lovati u svakom trenutku, dakle po svojoj vokaciji pozvani su da igraju važnu ulogu u društvu koje se kontinuirano mijenja. A.I.P.E.C. je udruženje poduzetnika, stručnjaka i tvrtki koje kulturu davanja smatraju dodanom vrijednošću u svom po – slovanju. Sastoji se od uspješnih tvrtki koje stavljaju ljudsku osobu u središte svog poslovanja. A.I.P.E.C. vjeruje da je samo istinskim zajedništvom između tvrtki moguće transformirati poteškoće u prilike za rast. A.I.P.E.C. su razvili poduzetnici s ciljem da bude konkretna potpora poduzećima, da im pomogne u rastu, da se razvi – jaju u kulturi darivanja, a također da pogoduje stvaranju novih poslova, novih ideja i prilika. A.I.P.E.C. pruža konkretnu podršku koja proizlazi iz pozna – vanja tvrtki i njihovih specifičnih potreba te iz dubokog razumijevanja tržišnih problema s kojima se svatko suočava u svom specifičnom kontekstu. A.I.P.E.C. je prvenstveno usmjeren poduzetnicima, tvrtka – ma, stručnjacima, trgovcima te udrugama, zadrugama i konzorcijima. A.I.P.E.C. također računa na podršku koju će kao pridruže – ni članovi moći pružiti studenti, zaposlenici, umirovljenici i nezaposleni, koji kao pridruženi članovi mogu dati svoj kon – kretan doprinos rastu udruge, tvrtki i ekonomije zajedništva. Zajedništvo je ključna riječ. Cilj nije samo podijeliti vlastite vještine i iskustvo, nego i nove ideje i projekte. Poduzetnici okupljeni u A.I.P.E.C. stavljaju svoj talent, iskustva i ideje u službu svih suradnika. U kombinaciji s maštovitošću u istraživanju i osmišljavanju novih ideja, s konkretnošću pronalaženja načina za njihovu realizaciju te spremnošću da se inovacije i rješenja stave u praksu što prije.
POSLOVNI PARK LIONELLO BONFANTI
Otvoren je 2006. godine i referentna je točka za talijanske tvrtke koje sudjeluju u projektu ekonomije zajedništva. Centar svojim primjerom, tehnološkom inovativnošću i poslovnom politikom dokazuje da je drugačija ekonomija ne samo moguća, nego i nužna. Centar Lionello Bonfanti djeluje na tri područja: upravljanje multifunkcionalnim prostorima, sinergija kako s lokalnom zajednicom, tako i s međunarodnim inicijativama, te u području interdisciplinarnog osposobljavanja, cjelovitog blagostanja i održivih stilova života. Sjedište je brojnih tvrtki, mjesto razmjene iskustva, ugošćuje konferencije, organizira tečajeve i radionice, potiče inovacije. U njemu, između ostalog, sjedište imaju Škola za građansku ekonomiju, tvrtke koje se bave umjetnom inteligencijom, građevinske tvrtke, poliklinika… Osim poduzetnicima, otvoren je i drugima, mladima i starijima, studentima i radnicima, svima koji teže održivoj ekonomiji koja smanjuje socijalne razlike, štiti okoliš, stvara profit vodeći računa o zdravlju i dobrobiti zajednice.
CITTADELLA LOPPIANO 9600 m2 poslovnog prostora, 5690 zadrugara-partnera, 20 tvrtki sa sjedištem u Centru, 1 poslovna škola, 1 poliklinika, 150 tvrtki koje konvergiraju Centru.
